Po pučini 
— Silvije Strahimir Kranjčević
Po pučini čamac klizi,
U njem voze srce neko;
Sustalo je pa je stalo
Lutajući predaleko.

Ljubilo je, vidjelo je,
Gdje se grle raj i pako;
Umrlo je prije smrti,
I sada ga voze tako.

Ispod lipe kopat će ga,
Gdje se hitre ptice ljube;
Onamo će mrtvo slušat
Golubice i golube.

Onamo će mrtvo gledat
U zvijezde i nebesa
I u pelud lipe rodne,
Što ga vjetrić na njeg stresa.

Onamo će ležat mrtvo
Vječne noći, vječne dane;
Nad glavom mu križ od trnja
Od ružice raščupane.

I kad jednom nad njim jekne
Strašna truba zadnjeg dana,
Iz tog groba zaplakat će:
Pustite me zakopana!